Primorsko-goranska županija

[Marko71]

Budući da smo  došli iz rodnog kraja Rijeke, i živimo sada  u Općini Ivanska  ovim putem  da  se  i upoznaju ljepote   Kvarnera  i Rijeke.



ZEMLJOPISNI POLOŽAJ


Primorsko-goranska županija na sjeveru graniči s Republikom Slovenijom, na zapadu s Istarskom županijom, na istoku sa Karlovačkom i Ličko-senjskom županijom, a na jugoistoku u Kvarnerskim vratima ima morsku granicu sa Zadarskom županijom. Županiji pripada i dio obalnoga mora s državnom granicom udaljenom 22 km jugozapadno od otoka Suska.
Prostor Primorsko-goranske županije dijeli se na tri dijela - goransko područje, primorsko i otočno područje - i obuhvaća površinu od 3.582 km2, ili 6,3% državnoga teritorija.

Goransko područje s umjerenom kontinentalnom do planinskom klimom s mnogim šumskim i vodnim resursima, prostor je koji se odlikuje kvalitetom zraka i vode i ima vrlo bogatu floru i faunu. Područje je malo izgrađeno i vrlo slabo nastanjeno. U zapadnom dijelu Gorskoga kotara najviši su vrhovi Risnjak (1528 m) i Snježnik (1506 m), a u jugoistočnom Bjelolasica (1534 m) i Viševica (1428 m). Između njih prema sjeveroistoku proteže se dolinama Dobre i Kupe niža središnja zona.
Rijeka Kupa, najveća u Županiji, teče prema Savi u crnomorski sliv, ponornica Ličanka preko Dubračine u jadranski sliv. Ponornice Lokvarka i Ličanka, s umjetnim jezerima Lokvarskim (31 mil. m3 vode) i Bajerskim (1,2 mil. m3 vode), u okviru hidroenergetskoga sustava Vinodol, dio su jadranskoga sliva.

Primorsko područje ima pretežito mediteransku klimu s utjecajima planinske klime (bura, kiša i snijeg) tijekom zimskih mjeseci, a proteže se polukružno uz Riječki zaljev i Vinodolski kanal, između grebena Učke (1396 m) na zapadu i rubnih planina gorskoga kotara (Obruč 1376 m, Tuhobić 1109 m i dr.) na sjeveru i sjeveroistoku. Obuhvaća istočnu padinu Učke prema sjeveru krške Ćićarije, odvojenoj udolinom Jušići - Rupa od Klane i pitome Kastavštine. U riječkom je zaleđu Grobnišćina s prostranim Grobničkim poljem s nataloženim pleitocenskim šljunčanim naslagama. Iznad Bakarskoga zaljeva proteže se krasičko-hreljinski plato i prema jugoistoku plodni Vinodol. Niski vapnenački greben presijecaju Potok, Rječina, Draški potok, Bakarska vrata i Suha Ričina.

Matesicev mlin Podzemnom cirkulacijom iz planinskoga zaleđa nastaju brojni izvori od opatijskoga preko riječkog do vinodolskog primorja kojima se napajaju vodovodi obalnih gradova i naselja (Zvir, izvor Rječine, izvor u Martinšćici - za Rijeku, Dobra i Dobrica - za Bakar i susjedna naselja, Žrnovnica - za Novi Vinodolski i Crikvenicu, i manji - nedovoljni izvor na Učki za Opatiju).

Otočno područje s izrazitim značajkama mediteranske klime, sastavljeno je od dvaju nizova kvarnerskih otoka: zapadni s Cresom i Lošinjem i nekoliko manjih otoka, a istočni s Krkom i Rabom te nekim manjim nenaseljenim otocima između njih. Najveći su otoci Krk i Cres - svaki po 405.8 km2, za razliku od Krka koji je dvostruko širi, Cres je dvostruko duži.
Vransko jezero na otoku Cresu, s razinom oko 13 m iznad mora, jedinstven je hidrografski fenomen na Jadranu, površine 5.5 km2 i 74 m dubine (najdublji je dio jezera 60 m ispod morske razine) te sadrži više od 200 mil. m3 iznimno čiste pitke vode kojom se opskrbljuju mjesta na otocima Cres i Lošinj.
Za vodoopskrbu otoka Krka služe dva mala jezera - Ponikve i Jezero te neki manji izvori, dok na otoku Rabu, uz nekoliko nedovoljnih lokalnih izvora, za opskrbu vodom služi podmorski cjevovod povezan s primorskim vodovodom na kopnu.


izvor sa  službenih stranica :http://www.pgz.hr

[Marko71]

Od prapovijesti do dolaska Slavena

Života je na prostoru Primorsko-goranske županije bilo još u prapovijesnim vremenima. Tragove prastanovništva nalazimo u Loparu na otoku Rabu, na Osorčici na otoku Lošinju, na padinama istarske Ćićarije, osobito na području Brseča, Mošćenica i Lovrana. Tragova ima do Kastavštine i Rijeke i do Lokava u Gorskom kotaru.


Mnoge su nastambe - pećine korištene i u nadolazećim razdobljima, te u srednjem vijeku, iako su u ovim krajevima tada živjeli i urbanizirani stanovnici. Među njima su najpoznatiji prvi kojima znamo ime - Iliri: Histri su bili stanovnici Istre, a Liburni su naseljavali južniji prostor. Utjecali su na iščezavanje Japoda s ovog područja. Matrijarhat, mrtvaci u skvrčenom položaju i plovila - osnovne su karakteristike tisućljetnog života ovog dijela Ilira. Vrlo rano počeli su i u područje Riječkog zaljeva uplovljavati Heleni. O tome govore i njihove legende, npr. o stvaranju Apsirtida - Kvarnerskih otoka, od kojih su Cres i Lošinj stoljećima nosili zajedničko ime Apsoros (Osor), uži kanal koji je od jednoga Apsorosa stvorio dva otoka - Cres i Lošinj.



izvor službene  stranice www.pgz.hr

[Marko71]

U Primorsko-goranskoj županiji sačuvano je bogato i raznoliko kulturno-povijesno nasljeđe. Među pisanim spomenicima ističu se:

BAŠĆANSKA PLOČA - najdragocjeniji spomenik hrvatske prošlosti

Bašćanska ploča jedno je od najznačajnijih glagoljskih vrela uopće. Taj epigrafski zapis od neprocjenjive je vrijednosti na raznim znanstvenim i kulturnim poljima, a napose na nacionalnome području, jer je "krsni list" Hrvata, u kojem se prvi put na hrvatskom jeziku navodi riječ hrvatski uz ime jednoga hrvatskog vladara - kralja Zvonimira (1075. - 1089.)

Ploča je najveći, na kamenu uklesani hrvatski glagoljski tekst (staroslavenski, s crkvenoslavenskim i latinskim elementima) nastao u benediktinskom samostanu sv. Lucije u Jurandvoru, u Bašćanskoj dolini na otoku Krku. Istraživači su pretpostavljali da je ploča nastala u razdoblju od 70-ih godina XI. st. do 20-ih godina XII. stoljeća, najčešće se navodi 1100. godina, (Rački, Štefanić i drugi), zatim 1077. (Hamm), 1104. ili 1107. (Kukuljević), 1120. (Strohal), dok u posljednje vrijeme akademik Lujo Margetić datira 1105. godinu.

Na Ploči je uklesano 13 redaka. Osnovica sadržaja govori o tome da je opat Držiha zabilježio kako je sâm hrvatski kralj Zvonimir opatijskoj zajednici sv. Lucije i sv. Mikule (Nikole) darovao neobrađeno, ali očito vrijedno zemljište, te kako je opat Dobrovit s devet redovnika podigao crkvu sv. Lucije. Upisani su i drugi uobičajeni elementi isprave.

Ploča je bila lijevi plutej crkvene ograde (septum) koja dijeli svećenike u prezbiteriju od vjernika u crkvenoj lađi.

Ploča je do znanstvene javnosti došla znatno oštećena, pa njezin tekst do danas nije pročitan u cjelini. Do danas su o njoj mišljenje dali brojni hrvatski i strani stručnjaci, jer sadržaj Ploče pruža široke mogućnosti proučavanja, analize i tumačenja tema iz niza znanstvenih oblasti i područja povijesti, slavistike, prava, filologije, književnosti, gospodarstva, toponomastike, paleografije, diplomatike itd.

Radi stručne konzervacije i trajne znanstvene zaštite, znatno oštećena Ploča je 1934. godine prenesena u Zagreb, gdje je, nakon dugoga stručnog truda, s uspjehom oslobođena soli i ostaloga taloga, te sanirana. Kao "dragi kamen hrvatskoga jezika" (prof. dr. Stjepan Ivšić) i najdragocjeniji spomenik hrvatske prošlosti uopće, Bašćanska ploča stalno je izložena u auli Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, najviše hrvatske znanstvene i kulturne institucije.

VINODOLSKI ZAKON   

Vinodolski zakon - hrvatski pisani popis običajnog prava iz 1288. - može se s pravom staviti uz bok drugim europskim opsežnim srednjovjekovnim pravnim dokumentima pisanim na narodnom jeziku, npr. angslosaksonskim (601.-925.), Ruskoj pravdi (XI. Do XIII. st.) i Sachsenspiegel (XIII. st.). Ali Vinodolski zakon ima neke značajke kojima se ističe u otmjenom društvu spomenutih europskih vrela. Vinodolski je zakon pisalo povjerenstvo sastavljeno od predstavnika devet vinodolskih općina (Grobnik, Trsat, Bakar, Hreljin, Drivenik, Grižane, Bribir, Novi, Ledenice), koje je u ime općina i kneza gospodara popisalo pravo koje se u vrijeme nastanka Vinodolsko zakona primjenjivalo u Vinodolu. Povjerenstvo je, uz ostalo, imao u vidu zaštitu interesa općinara vinodolskih općina. Vinodolski zakon pisan je glagoljicom, a sačuvani tekst iz polovice XVI. stoljeća glagoljskim kurzivom. Čuva se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

Naziv Vinodolski zakon ne znači da je u Vinodolu bio na snazi neki zakon u modernom smislu te riječi. Zakon u našoj staroj hrvatskoj terminologiji ima značenje pravna običaja (consuetudo), koji u trenutku njegova zapisivanja društvo priznaje kao obvezujući.

Izradu hipermedijske baze podataka "Kulturno povijesno nasljeđe Primorsko-goranske županije" pokrenuo je kao trajni zadatak, Županijski zavod za održivi razvoj i prostorno planiranje.

izvor službene stranice pgz.hr

[Marko71]

Primorsko-goranska županija u prošlosti kao i danas jest područje na kojemu su rođeni, djelovali i stvorili svoja najbolja djela mnogi uglednici. Iz velikoga broja poznatih imena izdvajamo samo nekoliko njih: Juraj, Julije Klović, Julio Clovio, Don Giulio Clovio Croata 1498. (Grižane) - 1578. (Rim) - vrhunski svjetski slikar minijaturist XVI. stoljeća, živio i stvarao u Veneciji i u Rimu - dobio je nadimak Michelangelo minijature. Franjo Petris (Petrić, Petrišević, Patritio, Patrizio) - 1529. (Cres) - 1597. (Rim) - neoplatonistički filozof, tipični uomo universale svoga vremena, svestrani znanstvenik, autor djela posvećenih filozofiji, metodologiji, filozofiji povijesti, retorici, okultizmu, vojnoj vještini, teoriji književnosti i glazbe. Marko Antun Dominis  (Markantun de Dominis), 1560. (Rab) - splitski nadbiskup, kao heretik osuđen od inkvizicije i spaljen 1624. u Rimu. Matematičar i filozof, teolog, prirodoznanstvenik, slobodan duh i mislilac koji se zalagao za jedinstvo svih kršćanskih Crkava, protiv isključiva primata Pape. Ivan Klobučarić Fluminensis  (1545. - 1605. ili 1606.) poznati slikar i kartograf. Franjo Glavinić, (1585. -1652.), pisac većega broja povijesnih kompilacijskih i nabožnih knjiga na latinskom, talijanskom i hrvatskom jeziku, gvardijan trsatskoga samostana. Josip Pančić (Bribir 1814. - 1888.) liječnik i poznati botaničar; otkrio velik broj biljnih vrsta, npr. Pančićevu omoriku (Picea omorika). Djelovao u Srbiji i bio prvi prvim predsjednikom SAN. Ivan Mažuranić  (1814. Novi Vinodolski - 1890.) hrvatski ban i pjesnik, autor epa Smrt Smail-age Čengića. Matija Mažuranić (1817. Novi Vinodolski -1881.) - književnik, autor najboljega putopisa iz razdoblja hrvatskoga narodnog preporoda Pogled u Bosnu. Fran Mažuranić (1859. Novi Vinodolski -1928.) - književnik autor zbirka crtica Lišće, Novo lišće, Od zore do mraka. Eugen Kumičić (1850. Brseč-1904. Zagreb) - hrvatski književnik i političar, u hrvatsku književnost uvodi Zolin naturalistički postupak, autor romana iz istarsko-primorskog života (Jelkin bosiljak, Začuđeni svatovi), iz zagrebačkoga građanskog svijeta, povijesnih romana, i dr. Ivan pl. Zajc, (1832. Rijeka - 1914. Zagreb) - skladatelj i dirigent, <Zajčevo doba> od 1870. do 1914., ravnatelj Glazbenoga zavoda u Zagrebu, autor 19 opera (Nikola Šubić Zrinski, 1876.) 26 opereta (Momci na brod), Lizinka, oratorija, kantata, solo pjesama i dr. Franjo Rački (1828. Fužine -1894.) povjesničar i političar, prvi predsjednik JAZU u Zagrebu, autor Nutarnje stanje Hrvatske prije 12. vijeka - prve sociološko-povijesne studije o hrvatskom ranom srednjem vijeku. Dinko Vitezić prvi narodnjački zastupnik u bečkom parlamentu izabran od strane seoskih otočnih i liburnijskih općina godine 1873. Matko Laginja, (1852. Klana -1930.) - prvak hrvatskoga nacionalnog pokreta u Istri i Hrv. primorju, povjerenik Narodnoga vijeća za Istru, ban Hrvatske i Slavonije. Vjekoslav Spinčić, (1848. Kastav -1933.) hrvatski političar, borac za slobodu Istre, zastupnik Pokrajinskoga sabora Istre, Carevinskoga vijeća u Beču, Narodnoga vijeća SHS u Zagrebu i Narodne skupštine u Beogradu. Matko Mandić, (1849. Mihotići - Kastavšćina - 1915. Trst) - svećenik i preporoditelj, jedan od vođa hrvatskoga i slovenskoga istarsko-primorskoga pokreta, urednik Naše sloge, pobornik tolerancije i ravnopravne suradnje među narodima. Fran Kurelac (1811. Rijeka - 1874.) - književnik, filolog, političar i skupljač narodnoga blaga, borac za jezičnu čistoću i za to da hrvatski književni jezik bude sinteza narodnoga govora i starih pisanih spomenika, Recimo koju, Runje i pahuljice. Adolf Veber Tkalčević (1825. -1889.) književnik i lingvist, jedan od začetnika hrv. novelistike, predstavnik zagrebačke lingvističke škole (protivne Kurelčevoj arhaičnoj koncepciji jezika). Frano Supilo (1870. Dubrovnik -1917.), političar i publicist, utemeljitelj Riečkoga Novog lista, 2. siječnja 1900., prve moderne europske novine u Hrvatskoj. Iako u početku sljedbenik Starčevićevih ideja, poslije se razilazi, osobito s J. Frankom. Supilove ideje evidentne su u znamenitoj Riječkoj rezoluciji, 1905. Rijeku, Hrvatsko primorje i Gorski kotar svojim djelovanjem vinuo u vrh političkoga diskursa svoga vremena. Politika u Hrvatskoj. Andrija Mohorovičić (1857. Volosko - 1936.), seizmolog, geofizičar, otkrio na dubini od 55 km porast brzine seizmičkih valova - Mohorovičićev diskontinutet (Moho sloj). . Na području današnje Primorsko-goranske županije rođeni su ili su djelovali književnici Nikola Polić, Viktor Car Emin, Rikard Katalinić Jeretov, Drago Gervais, Janko Polić Kamov, Osvaldo Ramous, Vladimir Nazor, Ivan Goran Kovačić, Zvane Črnja, književni povjesničari i teoretičari Antun Barac, Mihovil Kombol, Milan Marjanović, Zvane Črnja i dr., filolog Rudolf Strohal, skladatelj Boris Papandopulo, skladatelj i dirigent Lovro pl. Matačić. Ivan Matetić Ronjgov (1880. - 1960.). Odgonetnuo je zakonitosti narodnog melosa našeg kraja, teoretski objasnio bit te naturalne glazbe i fiksirao "istarsku ljestvicu" - tonski niz od šest tonova i polutonova. Ostavio nam je velik broj zapisa narodne glazbe čija je osnovna karakteristika dvoglasno pjevanje "na tanko i na debelo" i svirka narodnih instrumenata: sopila, roženica, miha i dvojnica. Harmonizirao je i obradio stotine napjeva, a najznačajnije u njegovom skladateljskom opusu desetak je velikih vokalnih skladbi - zborskih simfonija (Ćaće moj, Roženice, Mantinjada domaćemu kraju, Na mamin grobak, Naš kanat je lip i dr.), koje Matetića svrstavaju u red najistaknutijih skladatelja hrvatske i svjetske zborske literature. Slikari Romolo Venucci, Ivo Kalina, Jakov Smokvina, Vladimir Udatny, Vilim Svečnjak, Oton Gliha i brojni drugi umjetnici, znanstvenici, poslovni ljudi, stručnjaci različitih područja djelatnosti koji su proslavili našu Županiju i učinili je poznatom u zemlji i u svijetu.

izvor službene  stranice  pgz.hr

[Marko71]

Jelenje se  nalazi  prikradu Rijeke i od  tamo smo mi gdje je Jelenje nalazi se na rubu primorskoga i goranskoga prostora, u sjeverozapadnom dijelu Hrvatskog primorja. Na sjeveru zalazi u Obručku skupinu planina, a njezinim zapadnim dijelom, uključivši izvorište i gornji tok, protiče Rječina.

Crkva Sv.Mihovila
Upravo je u tijeku postupak za registraciju crkve kao spomenika kulture, u čijoj obnovi sudjeluju župljani i općina, a očekuje se i pomoć Ministarstva kulture.
Nakon radova na obnovi 2002. i 2003. godine, tijekom prošle, a dijelom i ove godine izvedeni su određeni komunalni radovi na rekonstrukciji crkve sv. Mihovila u Jelenju.

Upravo je u tijeku postupak za registraciju crkve kao spomenika kulture, s obzirom na činjenicu da jelenska crkva ima povijesno i kulturno značenje za čitav grobnički kraj.

– Kao takva, crkva je najstariji i najveći objekt povijesno-kulturnog značenja u općini Jelenje, a kako bi to i ostala, potrebno je u cijelosti obnoviti čitavu građevinu, budući da je oštećena dugogodišnjim prokišnjavanjem, što je uzrok propadanja interijera, ističe jelenski župnik, vlč. Sanjin Francetić.

Tako su prije dvije godine, u sklopu vanjske obnove uređeni zvonik i pročelje, točnije provedena temeljita sanacija, uz poštovanje građevinskih normi i konzultaciju s Konzervatorskim uredom u Rijeci. Prošle godine obnovljen je krov crkve, i tom prilikom izrađen novi armirani vijenac, zamijenjena drvena građa, pokriven krov kanalicom i postavljen novi gromobran. Vlč. Francetić ističe kako su svi spomenuti radovi također izvedeni pod nadzorom konzervatora te kako su kod obnove pronađeni ostaci ranije crkve i otkrivena dva prozorčića na pročelju crkve, po kojima se može utvrditi da je crkva sagrađena u 16. stoljeću. Troškovi obnove samo iz prošle godine iznose 1,6 milijuna kuna, od čega je 900 tisuća kuna isplaćeno, pa daljnja obnova ovisi o financijskoj pomoći.

Župa Jelenje nastala je od kaptolske župe grad Grobnik 1790 godine. Do tada se bogoslužje obavljalo u manjoj kapeli sv. Mihovila. Kapela je bila smještena na mjestu današnje crkve na vrhu brijega zvanog Gorica oko koje je bilo i mjesno groblje.

1733 g. prvi puta se spominje kao filijala župe Sv. Filipa i Jakova grad Grobnik, a prvi i najstariji spomen kapele je iz 1604. godine. Iz te godine sačuvano je najmanje zvono koje se je nalazilo na kapeli obnovljenoj vjerovatno nakon provale Turaka 1601. Zvono je saliveno u  Ljubljani na čast sv. Mihovilu prema natpisu na njeu. Zvono se spominje u imovniku župe kao jedina starina koju župa posjeduje. Kada su nabavljena nova zvona preneseno je u kapelelu sv. Roka na groblju. 2004. prilikom obnove zvonika postavjeno je na mjesto gdje je vjerovatno bilo u početku. Odmah nakon osnutka samostalne župe zagrebačka županija traži da se podigne novo groblje na nekoj povoljnijoj poziciji. Osim toga i car Franjo Josip je zabranio da groblja budu uz župne cvrkve. U tu svrhu tadašnji župnik kupio je manju parcelu za novo groblje a već 1803 započinje pokapanje na novom groblju. Kasnije je groblje proširio župnik Lusser i izgradijo kapelu Sv. Roka ispod koje je i svećenička grobnica. Kod formiranja samostalne župe, postojeća crkva, koja je bila već druga crkva na ovom mjestu bila je premalena za 1500 ljudi koliko je tada brojila novoosnovana župa Jelenje.Zbog toga je 1812. godine započeto sa  gradnjom nove župne crkve, kod ove treće dogradnje dozidane su ljeva i desna lađa. 1814. crkva je bila pod krovom, a potpuno je dovršena 1821. godine. 1870. proširen je glavni oltar, dodana su 4 anđela. Pokrajni oltari u crkvi posvećeni su sv. Stjepanu iz 1838. i sv. Martinu i Majci Božjoj iz 1756. Propovjedaonica u crkvi rad je riječkog kapucina Serafina. U crkvi su orgulje rad zagrebačkog majstora Heferera 156 opus. iz 1895 godine. 1929. crkvu je oslikao anton Talatin, riječki soboslikar. Nakon drugog svjetskog rata budući da je zvonik u završnim operacijama oštećen, zvonik je saniran i podignut za još jedan kat. crkva je obložena "bihacitom", koji je  s vremenom potamnio i odvojio se od podloge. Budući da ova crkva ima neosporno povijesni značaj te je na izuzetnoj poziciji, od posenbog je značenja za Grobinštinu. Ova je crkva centralna i najstarija građevina na području općine Jelenje. Obnova župne crkve do sada se je isključivo financirala od priloga župljana kojima i pripada, a u protekle dvije godine obnovu pomaže i općina jelenje. Nakon obnove električne instalacije, zvonika i pročelja crkve prošle godine obnovljen je i krov.

izvor službne stranice  općine jelenje www.jelenje.hr

[zeljko62]

    Pogled na naplatne kućice kad idemo iz Rijeke za Zagreb i dalje te lijepo Grobničko polje.

[Marko71]

Općina Čavle
POVIJEST
Prostor današnje općine Čavle u povijesnom je smislu središnji dio nekadašnjega područja Grobničkog kaštela. Ono je  obuhvaćalo cijelo Grobničko polje, te okolne krajeve koji su gravitirali grobničkoj utvrdi, srednjovjekovnome feudalnom sjedištu knezova Frankopana i kasnije grofova Zrinskih.    
Položaj u zaleđu Kvarnerskoga zaljeva i na rubu podalpskog areala, na mjestu ispreplitanja mediteranske i srednjeeuropske civilizacije, utjecao je na stvaranje specifičnih kulturno - povijesnih vrijednosti od najranijega vremena.
U prapovijesti ovo, kao i šire istočno jadransko područje, nastavaju Liburni, ilirsko pleme čiji se razvoj može pratiti od brončanog i željeznog doba do nove ere kada potpadaju pod rimsku vlast  (1. do 5. st.) i gube svoja obilježja. Kao i drugdje, najznačajnije ostatke liburnske civilizacije u prostoru predstavljaju nekadašnja gradinska naselja, odnosno utvrđenja na uzvisinama i dobro branjenim prostorima. Najčešći toponim koji se vezuje za gradine je Gradac ili Gradišće, kakav susrećemo i ovdje. Međutim, strateški i obrambeni značaj ovoga područja dolazi još više do izražaja u prvim stoljećima naše ere zbog opasnosti od provala barbarskih naroda. Tako se u 4. stoljeću gradi na potezu od Rijeke (Tarsatica) prema Vrhniki (Nauportus) u Sloveniji obrambeni sustav s masivnim zidom i kulama, a njegovi su ostaci ubicirani na nekoliko mjesta na širem području Grobinštine.

S obzirom na značaj graničnog područja, može se pretpostaviti da utvrda na grobničkoj uzvisini postoji već u antičko vrijeme, a danas očuvana struktura potječe iz srednjega vijeka. Kaštel Grobnik bio je ključna točka obrambenog sustava, jer je nadzirao polje i krak ceste prema Vinodolu. Vjerojatno je i Grobnik, poput Kastva poslužio kao utočište (refugium) bjeguncima iz antičke Tarsatice kad su je godine 799. razorili Franci. U 10. je stoljeću granica Hrvatske bila na Rječini, pa Grobnik opet postaje granična utvrda.


Međutim, prvi pisani spomen srednjovjekovnoga Grobnika datira tek iz Vinodolskog zakona godine.1288. Kaštel u to vrijeme, zajedno s drugim vinodolskim općinama: Trsatom, Bakrom, Hreljinom, Drivenikom, Grižanama, Bribirom, Novim i Ledenicama, pripada župi Vinodol, koja je od godine godine 1225. nasljedno leno knezova krčkih Frankopana, pa sve do pada plemićkih obitelji Zrinskih i Frankopana godine 1671.

O značaju Grobnika kao srednjovjekovnog središta na širem prostoru govori i činjenica da je nakon bitke kod Udbine 1493., dio crkvenog kaptola koji je pobjegao iz razrušenog Modruša osnovao grobnički kaptol koji postoji sve do kraja 18. st. Tako je Grobnik, pored upravne i obrambene uloge, dobio i značajnu crkvenu funkciju.

Upravnom području grobničkoga kaštela pripadala su ova sela: Ilovik, Rečina, Jelenje, Podkilavac, Podhum, Zastenice, Velike i Male Dražice, Sudan, Podčudnić, Podrvanj, Cernik, Buzdohanj,  Hrastenice, Svilno, Orehovica i Tutnovo.

Gospodari Grobnika bili su knezovi Frankopani 1225. - 1566., grofovi Zrinski 1566. - 1671., barun Franjo Rigoni i austrijska carska komora 1671. - 1725., grofovi Perlas 1725. - 1766., grofovi Batthyany 1766. - 1872. i knezovi Thurn-Taxis 1872. - 1945., kada postaje državno vlasništvo.

Ruralna naselja na feudalnom prostoru kaštela razvila su se na temelju stočarstva i poljodjelstva, a kasnijim razvojem uz ceste i zapuštanjem ruralnog gospodarstva, nisu znatnije očuvala tradicijske građevne strukture i ambijente.

Promjenom gospodarskih prilika u 19. stoljeću, grobničko se podgrađe širi i razvija kao trgovačko i obrtničko lolalno središte, te poprima urbane karakteristike. Kao tranzitno i trgovačko središte razvija se Cernik, naselje uz staru prometnicu na putu od Grobnika prema Bakru, a uz Lujzinskiu se cestu razvijaju mlađa naselja Soboli i Čavle - današnje sjedište općine.

 

izvor :službene stranice  općine čavle

[Marko71]

Općina Čavle

Kaštel

   
   



Grobnička je utvrda (kaštel, castrum) smještena na strmoj uzvisini nad Grobničkim poljem. Građena je već od ranoga srednjeg vijeka za njegovu obranu. Na južnoj, blažoj padini brijega, zbilo se u nekoliko nizova kuća iz 17. i 18. stoljeća naselje Pregrad (podgrađe, suburbium), koje zajedno s kaštelom čini povijesnu jezgru Grobnika.
   
   

Najstariji je dio kaštela donji dio jugozapadne kule s nekadašnjom kapelom sv. Jelene u prizemlju (uređena vjerojatno krajem 15. st.), gdje su vidljivi romanički i gotički arhitektonski elementi (bačvasti svod i portal). Od 15. do 18. st. kaštel se širi i nadograđuje, a veći i važniji građevni zahvati izvedeni su u vrijeme Frankopana i Petra Zrinskog, o čemu svjedoče i uklesane godine 1442. i 1664.  Jezgra kaštela ima tloctr u obliku trokuta s kulama na uglovima, a vanjski pojas zidina bio je pojačan kulama i polukulama od kojih je očuvana jugozapadna kula. Na najvišoj je koti uz kaštel i župna crkva s visokim zvonikom koji dominira cijelim naseljem. Zaštitom je obuhvaćen i donji dio naselja građen u 19. i 20. stoljeću, zajedno s kapelom sv. Trojstva (1663.) na ulazu u naselje.

[Marko71]

                                Stari grad  Hreljin


Stari grad Hreljin se nalazio na području današnje Gradine. Bio je opasan zidinama s dvije kule, i imao je dva ulaza. Na sjeverozapadnom i jugozapadnom kraju stajala je po jedna obrambena kula kružna tlocrta. Kula okrenuta prema Bakarskome zaljevu zatvarala je s obrambenim zidom i manjom četverougaonom kulom mali kaštel, vjerojatno najstariji dio utvrđenoga naselja. Na najvišem mjestu brežuljka je bila tvrđava čiji su ostaci i danas dobro sačuvani. U sredini naselja se je nalazila jednobrodna crkva sv. Jurja, s prizidanim zvonikom na pročelju.

1403. godine za vrijeme kneza Nikole Frankopana Hreljin se spominje kao grad sa 4 svećenika. 1440. godine Hreljin se spominje kada je u njemu izdana glagoljska isprava kojom Ivan Frankopan daruje zemlju Pavlinima samostana sv. Marije u Crikvenici. 1491. godina se spominje na kamenom okviru tabernakula (svetohraništa) koji je nekad bio smješten u crkvi sv. Jurja u starom gradu Hreljinu, a sada je pohranjen u arheološkom muzeju u Zagrebu. Tabernakul je završen oko te godine jer se na njemu čita »Hic. est. cborpus. Domini. Inostri. Yesu. Cristi. 1491. «. Na njemu grb Frankapana i grb grada Senja, i vjerojatno je to dar knezova Frankapana koji su tada upravljali gradom.


izvor wikipedija.hr

[Marko71]

Pogled sa starog grada  Hreljin na Bakarski zaljev

[Marko71]

Slika je kapelica Sv.Marije  u starom Gradu Hreljinu

[Marko71]

Toranj crkve  Sv.jurja  u starom gradu Hreljinu

[Marko71]

Glavni prilaz u  stari grad Hreljin

[Marko71]

Drivenik
 
Uz jedan od rijetko sačuvanih frankopanskih kaštela sa kojeg se pruža pogled na sjeverni dio Vinodola smjestilo se malo mjesto Drivenik. Drivenički stari grad nema stanovnika, svi su se preselili u podnožje brijega. Na brijegu su ostali usamljeni kaštel iz 13. stoljeća, župna crkva Sv. Dujma, crkva Sv. Stjepana iz 15. stoljeća, župni dvor i stara škola u kojoj su se školovale generacije Driveničana. U drivenički kaštel nekada se ulazilo pokretnim mostom preko iskopana jarka. Kaštel su branili visoki zidovi, četiri ugaone kule i polukružni bastion.
 

Ovdje  je  putokaz za stari grad Drivenik

[Marko71]

   

CRKVA SV. DUJMA
Posvećena je starkršćanskom mučeniku iz 3. stoljeća, biskupu antičke Salone. Drivenička je crkva kao institucija vrlo stara, ali današnja zgrada je iz 19. stoljeća. Na mjestu stare, manje crkve podignuta je nova trobrodna crkva 1821. godine, dok je zvonik kraj nje sagrađen godine 1806. godine. Prema predaji, ispod glavne lađe nalaze se katakombe, u koje se ulazilo iz podruma nekog malenog objekta koji je ranije stajao pred crkvom.